PSIHOTERAPIJSKI PRISTUP
 

 

 

 

 

Šta je psihoterapija?

U psihologijskom rječniku psihoterapija se označava kao: »zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom između terapeuta i klijenta nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu ili poticati pozitivan razvoj ličnosti. Danas postoji više od 200 različitih psihoterapijskih pristupa, koje posebno obrazovani stručnjaci primjenjuju individualno ili grupno… Uspješnost terapije ne ovisi niti o teoriji na kojoj se osniva, niti o specifičnim tehnikama koje se koriste, već o kvaliteti odnosa između terapeuta i klijenta.»*

---
* preneseno iz: "Psihologijski rječnik" - Boris Petz i suradnici; Prosvjeta; Zagreb 1992.

Ovdje sam odlučila predstaviti dvije psiohoterapijske metode koje sam formalno učila, trenirala i koje koristim u svom radu.

Obje metode poimam kao životne filozofije po kojima ja nastojim živjeti svoj život, a onda ih primjenjivati u radu sa klijentima.

Teorija izbora i Realitetna terapija

Psihijatar i priholog dr.William Glasser, osnivač je i predsjedavajući Instituta Williama Glassera u Californiji, međunarodne organizacije koja okuplja više od 48.000 ljudi, osposobljenih za primjenu teorije izbora, realitetne terapije, kvalitetnih škola i rukovođenja po načelima teorije izbora.

Također, on je i autor 20 knjiga, medju kojima su Teorija izbora, Realitetna terapija u primjeni, Naći se i ostati zajedno; Svaki učenik može uspjeti itd.

Glasser je autor psihoterapijske metode - realitetna terapija, te utemeljitelj teorije izbora.

Teorija izbora naučno pojašnjava ponašanja svih živih bića. Teorija izbora gleda na svako ponašanje kao na izbor - u tom je trenutku to najbolje ponašanje za koje smo sposobni kako bi smo zadovoljili jednu ili više osnovnih ljudskih potreba.

Poznavanje teorije izbora od neprocjenjljive je važnosti za razvoj međuljudskih odnosa; ona nas upućuje da možemo mijenjati svoje ponašanje, ali ne i ponašanje drugih ljudi. Teorija izbora smatra da su kvalitetni odnosi temelj duševnog zdravlja.

Realitetna terapija je metoda savjetovanja, odnosno psihoterapije kojom ljudima pomažemo uspostaviti kvalitetnije odnose, te otkriti djelotvornije načine upravljanja vlastitim životom i rješavanja teškoća.

Temeljna zamisao realitetne terapije je, da bez obzira na to što nam se u životu ranije dogodilo, ili što smo činili u prošlosti, u sadašnjosti možemo odabrati ponašanja kojima ćemo bolje nego prije zadovoljiti potrebe i unapređivati kvalitetu življenja.

U realitetnoj terapiji ljude ne opterečujemo prošlošću koju ne mogu promijeniti. Istina jeste da je prošlost djelovala, ali mi danas ne moramo biti njezine žrtve.

Realitetna terapija nudi pomoć putem:

  1. Razvijanja odnosa prihvaćanja, povjerenja i međusobnog poštovanja između savjetnika i klijenta.

  2. Primjene procedura koje klijente vode k promjeni uzimajući u obzir njegove osnovne potrebe, kreativnost i činjenicu da svoje ponasanje bira sam.

Realitetna terapija je jedna od 10 najzastupljenijih i najuspješnijih terapija u Americi.

Teorija izbora našla je svoje mjesto i u obrazovanju - što nazivamo Kvalitetna škola. Ovo je škola bez prisile, u kojoj učitelji, učenici i direktori zadovoljavaju svoje potrebe primjenjujući teoriju izbora i voditeljsko upravljanje.

Voditeljsko upravljanje je primjena teorije izbora i realitetne terapije u rukovođenju.

Rukovoditelj - voditelj usmjeren je postizanju cilja-povećanju kvalitete rada kroz unapređenje radnog sistema, stvaranjem okruženja bez prisile.

Jedini način na koji će bilo koja organizacija postići svoj cilj-kvalitetan rad-jeste da voditelj usmjeri svoje zaposlenike/učenike da neprekidno poboljšavaju sistem, komunikaciju na način koji podrazumijeva međusobno povjerenje, uvažavanje i podjelu odgovornosti.

Postoji deset najvažnijih aksioma TI koji je na kratak i jednostavan način objašnjavaju:

  1. Jedino ponašanje koje možemo kontrolirati jeste naše vlastito.

  2. Sve što možemo dati drugoj osobi  je informacija.

  3. Svi dugotrajni psihički problemi su problemi odnosa.

  4. Problematični odnos je uvijek dio našeg sadašnjeg života.

  5. Ono što se dogodilo u prošlosti je potpuno povezano s onim što smo mi danas, no svoje osnovne potrebe možemo zadovoljiti samo danas, upravo sada i možemo planirati kako da ih nastavimo zadovoljavati u budućnosti.

  6. Svako od nas svojim svakodnevnim ponašanjem pokušava zadovoljiti 5 osnovnih, genetski usađenih potreba: potrebu za preživljavanjem, za ljubavlju i pripadanjem, za moći, za slobodom i za zabavom.

  7. Svoje potrebe možemo zadovoljiti jedino zadovoljavajući slike koje imamomo u svom svijetu kvalitete

  8. Sve sto činimo je ponašanje. Svako ponašanje je cjelokupno i sastoji se od četiri   komponente: aktivnosti, mišljenja, osjećanja i fiziologije

  9. Svako cjelokupno ponašanje opisano je glagolima i i nazvano prema najprepoznatljivijem dijelu
    (    Npr.: depresiram ili izabrao sam depresiju)

  10. Svako cjelokupno ponašanje je izabrano. Direktnu kontrolu imamo nad komponentama aktivnosti i mišljenja. Svoja osjećanja i fiziologiju mozemo indirektno kontrolirati kroz ono što izabiremo činiti i misliti.

 

Psihodrama

Psihodrama je kao terapijska metoda nastala početkom XX vijeka.

Tvorac psihodrame je Jakob Levi Moreno, austrijski liječnik i teolog.

U ovoj grupnoj terapiji klijenti odigravaju prizore iz svog života onako kako ih doživljavaju. Drugim riječima, životne situacije pojedinca odigravaju se na sceni uz pomoć članova grupe. U ovakvoj situaciji čovjek može da oslobodi svoju kreativnost, da ojača svoju autentičnost i da se povezuje s drugim ljudima.

Poznati Beogradski psihijatar i psihodramatičar, dr.Zoran Đurić objašnjava sam tok grupne psihodramatske sesije. On ističe da je tema pojedinačne psihodramske seanse lični problem jedne osobe za čije je razrješenje zainteresovana cijela grupa. Uloga terapeuta (koji dobija pseudonim "direktor" drame) jeste da stvori improvizovano pozorište u kome jedna osoba ("protagonista" drame) igra sopstvenu ulogu koja mu donosi patnju. Protagonista među prisutnima potom odabira osobu koja će predstavljati njega samog i posmatrajući tu scenu sa strane, obično tek tada bude u stanju da sagleda šta se dešava u njihovom međusobnom odnosu. U psihodrami se istražuju ne samo neizgovorene misli i osećanja, već i one situacije koje se nisu dogodile a mogle su se dogoditi, susreti sa onima koji nisu tu, projekcije budućnosti i drugačija viđenja prošlosti i sadašnjosti. U psihodrami je moguće sve – biti u ulozi Boga, razgovarati sa umrlim, voljeti onoga koga inače ne smijemo, reći šefu sve u lice... Saznanje da su sve to 'kao da' situacije obezbejeđuje mnogo bezbolniji prilaz traumatičnim događajima.

Iako se u toku jedne psihodramske seanse obrađuje problem jednog člana grupe, to ne znači da ostale osobe ne učestvuju u dešavanjima. One, naime, dobijaju uloge važnih ličnosti iz života protagoniste. A odgovor na pitanje – zbog čega se u psihodrami toliko insistira na zamjeni uloga daje sam Moreno, koji kaže da je "Čovjek igrač uloga" i koji svoj koncept mentalnog zdravlja bazira na ideji da se svaka ličnost sastoji od niza uloga i da je cilj svake osobe da razvije što širi repertoar uloga kako bi funkcionisala u svojoj punoj kreativnosti. Moreno istice da problem nastaje onda kad se uloge fiksiraju, postanu rigidne i kada u novim situacijama primenjujemo stare i neodgovarajuće načine ponašanja. **

---
 ** preneseno iz rada: Nermina Vehabović-Rudež  "Sprega izmedju psihodrame i realitetne terapije i njihova primjena u radu" - 2004.god. - pripremljeno za publiciranje.